prikazanje (crkveno prikazanje ili skazanje), srednjovjekovni liturgijski dramski žanr koji obrađuje starozavjetnu, novozavjetnu (najčešće Isusovu muku) i hagiografsku (životopisi svetaca) tematiku. Prevladava mišljenje da su se prikazanja razvila iz lauda i uskrsnih obreda. Izvodila su se na gradskim trgovima, pred crkvama ili u samostanskim klaustrima. Za djelatnost toga teatra najzaslužnije su bile bratovštine, koje su od srednjeg vijeka njegovale koralno pjevanje lauda. Ta djelatnost nije bila toliko usmjerena obogaćivanju misnoga slavlja, koliko je bila vezana uz javni, društveni život. Pri takvim izvedbama oslobađao se stvaralački potencijal zajednice, bilo da je riječ o naraciji i versifikaciji, bilo o glazbenom i likovnom znanju građana i obrtnika koji su pripremali scenu i kostime. Osim toga i sama je publika, identificirajući se s Kristovom mukom, na određen način bila sudionikom u izvedbi. Prikazanja su bila popularna u Italiji (osobito u Firenci), Njemačkoj, Engleskoj pa tako i u nas. Najstarija hrvatska prikazanja potječu s kraja XV. st., a ostala su sačuvana u glagoljskim prijepisima (Tkonski zbornik, zbornik iz 1556). Tematski su uglavnom vezana uz Uskrs, a samo je jedno sačuvano prikazanje božićne tematike, i to iz zadarske pjesmarice Š. Vitasovića (Od rojenja Gospodinova) iz 1685. Sačuvani su i neki primjeri dramatizacija svetačkih legendi (Život svete Margarite, Prikazanje života sv. Lovrinca). Neka od njih izvodila su se još u XIX. st. Danas prevladava mišljenje da je prvo hrvatsko središte te tradicije bilo u Zadru, odakle se postupno širila prema jugu i sjeveru. Autori prvih hrvatskih prikazanja ostali su anonimni, a tijekom XVI. i XVII. st. javila su se autorska prikazanja. Riječ je o djelima koja su u početku pisana u parno rimovanim osmercima, a poslije su njihovi autori rabili i nešto složeniji dvanaesterac. U najstarijim prikazanjima vjerno se slijedio biblijski predložak, a poslije su se unosili i svjetovni elementi. M. Vetranoviću pripisuje se pet prikazanja, od kojih su tri starozavjetne tematike (Posvetilište Abramovo, Prikazanje kako bratja prodaše Jozefa, Suzana čista), a dva novozavjetne (Od poroda Jezusova, Uskrsnutje Isukrstovo). Pisali su ih i P. Hektorović, S. Mladinić, M. Gazarović, J. Žuvetić, P. Kanavelić.
